Kada u utorak navečer Barack Obama po mjesnom vremenu pred prepunim Kongresom bude govorio o stanju nacije, njegove riječi bit će rezultat nekoliko tjedana teškog rada skupine njegovih “speechwritera” – pisaca govora.
„Golem je to posao. Počinje negdje oko ‘Dana zahvalnosti’ (kraj studenoga)“, kaže Jeff Shesol, koji je bio jedno od pera Billa Clintona, a radio je i za Obamu 2009. i 2010. godine. Govor o stanju nacije (State of the Union) događaj je koji novi velika očekivanja, jedan je od vrhunaca američke političke godine. Obama prvi nacrt govora želi prije božićnih blagdana. Bijela kuća trenutno ima devet pisaca govora, neki rade i za prvu damu Michelle Obamu i za Vijeće nacionalne sigurnosti. U Bijeloj kući, u zrakoplovu Air Force One, između putovanja i hotela, oni žive ritmom predsjednika. Tradicionalno diskretni, “speechwriteri” moraju biti jako sposobni, u dobroj fizičkoj i mentalnoj snazi te dovoljno skromni i spremni uvijek ostati u drugom planu. Znaju, međutim, da je njihov rad u Bijeloj kući ugledna “poslovna vizitka” i vrlo učinkovita odskočna daska za ostatak karijere u politici ili u privatnom sektoru. „Izvanredan je to posao”, rekao je Adam Frankel, koji je bio dio Obaminih pisaca govora do prije četiri godine. On hvali spisateljske sposobnosti 44. američkog predsjednika. “Stvarno je talentiran. Razumije proces pisanja, poštuje ga. Od početka je vrlo uključen u pisanje govora“. Sadašnji glavni pisac govora Cody Keenan (33), udarna snaga u pripremi govora o stanju nacije, svoj rad uspoređuje s onime vječnog studenta. „Radite cijelu noć, do zore, a kad predate svoju verziju vidite sviđa li mu se ili ne”, kaže Keenan. „Dobra je strana što Obama detaljno objašnjava što želi i zašto to želi“. To potvrđuje i Jeff Shesol. „Obama ne ostavi samo svoju natuknicu i ide dalje, to je velika razlika”. Iz tog zatvorenog i tajanstvenog svijeta ipak je izašlo nekoliko velikih figura, ponajprije Ted Sorensen, koji je pisao za John F. Kennedyja i čiji su govori dio američke povijesti. No, Sorensen je imao i veliku prednost. Osim što mu je pisao govore, Kennedyju je bio i savjetnik. Uz njega svaki dan, bio je u savršenoj poziciji da razumije njegov um. Intelektualna usklađenost njih dvojice bila je takva da je teško sa sigurnošću utvrditi tko je od njih dvojice pravi ‘otac’ neke rečenice koja je postala slavna. Za mnoge njegove nasljednike blizak pristup predsjedniku središnji je problem i nije uvijek jednostavno riješiti ga. Prvi govor o stanju nacije izrekao je u siječnju 1790. George Washington. Nakon njega je dugo vremena izvješće o stanju nacije bio jednostavan dokument, administrativno izvješće o općoj politici koje se slalo Kongresu. Sve do 1913., kada je Woodrow Wilson to izvješće ponovno pretvorio u predsjednički govor. Predsjednici uglavnom govore o svojim prioritetima za tekuću godinu, ali, pomalo paradoksalno s obzirom na važnost trenutka, povijesnih fraza poput one predsjednika Georgea W. Busha iz 2002. o “osovinama zla” i nema previše. Čak i ako se govori ponekad brzo zaborave, pamti se svečanost tog trenutka, jedinog u godini kad predsjednik dolazi u Kongres. „To je sjajna ceremonija”, kaže Shesol opisujući prepun Kongres i emocije na vrhuncu. „Imati ulogu u pisanju govora koji će predsjednik izgovoriti pred Kongresom teško je opisivo uzbuđenje“, zaključuje. (Hina)
