Prema informacijama Instituta za istraživanje i zaštitu mora “Plavi svijet”, tri ulješure viđene su u moru ispred Rovinja.
Ulješure se danas rijetko pojavljuju u Jadranu, uglavnom u dubokom južnom dijelu i u blizini Otrantskih vrata, a u većini slučajeva posjet sjevernom dijelu Jadrana završio je nasukavanjem i ugibanjem jedinki.
Tako je bilo i prije dvije godine u talijanskom dijelu Jadrana kada su uginule 3 od 7 nasukanih ulješura, a jedino dokumentirano masovno nasukavanje ulješura u hrvatskom dijelu Jadrana dogodilo se 1853. kod Novigrada u Istri.
I ovima prijeti nasukavanje i ugibanje rekao nam je dr. znanosti Alen Soldo s Odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu:
Oni spadaju u kitove zubane i najveće su životinje sa zubima, jer narastu do 18 metara. Sjeverni Jadran definitivno nije područje za njih, jer je tamo najveća dubina kod Pule 1060 metara, dok je sjevernije uglavnom 20-25 metara. Oni su zalutali iz Mediterana i onda su vjerojatno uz obale Italije došli do sjevernog Jadra. Kada narastu do 18 metara dužine mogu težiti 50 tona i tada ih odsukati od obale i spasiti nije lako.
Iz Instituta mole sve građane da hitno dojave opažanja kako bi mogli pratiti njihovo kretanje te po potrebi poduzeti potrebne akcije, a životinje su vjerojatno iscrpljene, dezorijentirane i uznemirene te im se ne treba približavati i proganjati kako se slučajno ne bi nasukali. Bezopasne su za ljude ako im se ne približavaju:
Ne možete im ništa previše pomoći dok se eventualno ne nasuču na obali, a i tada je upitno zbog njihove težine od 50-ak tona. Možda na početku ako ih se na neki način pokuša brodom usmjeriti, stati na put da ne idu prema obali, to je eventualno jedina mogućnost.
Čovjek je u ovakvim situacijama bespomoćan:
Nažalost poznati su slučajevi s nekim drugim kitovima da su se nakon što su ih odsukali od obale iz nekih razloga se ponovo vratili i nasukali na istom mjestu. Sve ovisi o tome što je u glavama tih kitova.
U Hrvatskoj su ulješure strogo zaštićene, u Sredozemnom moru broji ih se manje od 2 tisuće i pol jedinki, a nadajmo se da ove životnje koje su “zapele” oko Rovinja, odnosno njihovi kosturi neće poput njihovih prethodnika završiti u prirodoslovnim muzejima.
