Bio je to jedan sasvim uobičajen utorak u redakciji Radio Dalmacije. Onda nam je na vrata pozvonio glavom, bradom i širokim ramenima Mali medo. Nadimak je to Splićanina Marina Šipića, zlatnog momka i srebrnog rukometaša iz Stockholma. Čestitke stižu sa svih strana, a Marin još zbraja dojmove.
Izgrlili su me, izljubili sa svih strana, nisam još svjestan, ali pomalo dolazim k sebi. Baba i mater su najviše plakale. Cili život treniram da doživim takvo nešto. Do prije godinu ipo dana sam gledao rukomet na televiziji u kafiću, navijao, vikao, a sad sam s njima na terenu. Sve mi je još nestvarno. Nisam se još naspavao, odmorio, sutra već letim za Zagreb, trening je, za sportaše nema odmora.
Po prognozama Hrvatska rukometna reprezentacija nije obećavala neko visoko mjesto, ali naši momci nisu se dali obeshrabriti.
Nadali smo se da ćemo nešto ostvariti, ali mediji nam nisu davali neku šansu, po kladionicama smo bili tek sedmi, osmi. Išli smo bez očekivanja, dobro smo odradili prošlo prvenstvo, izgubili smo od Brazila, od najlakše ekipe. Planirali smo da se ove godine to ne ponovi, išli smo utakmicu po utakmicu i stvarno smo to odradili vrhunski.
Od cijelog prvenstva, jedan trenutak posebno mu se urezao u pamćenje.
Naj-moment cijelog prvenstva bila je himna u Stockholmu, samo se kreneš ježiti, čuješ ljude na tribinama kako pjevaju u glas. Moram priznati i da sam zaplakao, ali poslije utakmice.
Iza ekrana gubili smo živce bodreći naše, čini se da je isto bilo i na terenu. Na ljestvici od jedan do deset Marin se nervirao preko granice.
Dvjesto! Kad sam došao prije godinu dana, ostao sam u čudu; svi su relativno mladi momci, a svi imaju sijede dlake na glavi. Mislio sam se kako to, al’ sad mi je jasno. Nakon utakmice s Norveškom i meni ih je izbilo bar 10 na glavi.
Kad je počeo igrati rukomet nije imao pojma što je to pivot; kad je nakon nogometa 2009. loptu uzeo u ruke, skoro nije znao ni pravila, i stavili su na pivot poziciju, za početnike, kažu, jednu od lakših. Danas bi istu poziciju definirao u par riječi: ud’ri, čupaj, guraj se i zabij gol. O svemu u rukometu ga je naučio prvi trener Žare Balić, za kojeg ima samo riječi hvale. Sve najbolje misli i o sadašnjem treneru reprezentacije.
Lino je profesionalan, uvijek ozbiljno, tu i tamo zezancija, ali uglavnom ozbilja, rukomet, taktika itd. Bio je jako sretan, njemu je ova medalja zbilja značila puno. U svlačionici je iza utakmice održao govor gdje se rasplakao i on i pola reprezentacije. Vidili smo na njemu da mu se ostvarila velika želja, da svoje predzadnje prvenstvo odradi šta bolje.
Otkrio nam je da je „grintav” kad se probudi, a raspoloženje mu popravlja Radio Dalmacija od ranog jutra. Ne bi mu bilo mrsko, nakon što kasnijeg umirovljenja, doći i u – eter! Nema neke rituale prije utakmice, ali opušta se igrajući igrice na mobitelu, uglavnom Candy Crush Sagu.
Marina smo stavili i pred mali izazov; na papir je napisao tri provokativna pitanja, a mi smo odlučili kome će ih postaviti. Okrenuli smo broj, a s druge strane telefona iznenađenje; trenerska legenda – Miroslav Ćiro Blažević. Prvo pitanje koje je Marin postavio Ćiri je što trenutno nosi na sebi. Ostatak našeg veselog druženja pogledajte u videu.
