Hrvati su neradnici – tako bi se dalo iščitati mišljenje Udruge poslodavaca u hotelijerstvu. 50. 000 nezaposlenih u turizmu, a hotelijerima fali 30.000 ljudi. Nemaju koga zaposliti.
50 tisuća ljudi će radije skapavat od gladi nego li pomaknit prstom. 50 tisuća ljudi će radije kopat po kontenjerima nego nedaj bože namjestiti krevet u nekom hotelu.
Je li to prava istina rekla nam je Jasminka Lemo iz Udruge nezaposlenih.
“Prava strana cijele priče je da su ljudi potplaćeni. Pogotovo sezonci. Kad izračunaju koliko oni zarade sezonski, da moraju cijelu godinu živjeti od toga. Oni rade cijeli dan, nema radnog vremena. U ugovoru piše osam sati ali to se razvuče na 10, 12 ili 16 sati dnevno. Ljude je to izmorilo. Dugo vremena su pristajali raditi pod tim uvjetima misleći da će biti bolje. Ali to bolje nikako da dođe, ono ide sve gore.”
Znači ipak nismo tolike lijeni, već nam je dosadilo da nas iskorištavaju. Hoteljeri bi problem riješili dovođenjem stranih državljana koji jedva čekaju doći raditi na našu obalu.
“Pozadina te priče je da što je dalje, to je manja mogućnost da će ljudi otići kući. Ovi ovdje imaju obitelj koja će im pomoći. I ne samo to. Jeftinija radna snaga. Konkretno, ljudi iz BiH će raditi i za tri tisuće kuna. Nažalost, ja razumijem da je to tržište, ali ovo je previše. Ne stoji da su Hrvati neradnici. Znamo dobro kakvi u radnici kad odu negdje gdje su plaćeni”, kazala je Jasminka Lemo.
Nažalost, okrutna realnost je ta da petina Hrvata nema za osnovne životne potrebe. Okrutnu realnost vidimo svaki dan na ulicama naših gradova, statistika nam i ne treba.
Nama ostaje na razmišljanje – jesmo li neradnici ili samo ne pristajemo na sve pod bilo koju cijenu. Možda onda ovo samo znači da ipak imamo kičmu?
