Sve je počelo 1981. godine sa popularnom serijom “Dinastija”. Nastavilo se sa meksičkim, portugalskim, do najprepoznatljivijih – španjolskih sapunica. Trenutno su na repertoaru turske sapunice. Nebitno na kojem su jeziku, fenomen sapunica je uvijek isti- prikovani smo uz televiziju svakodnevno. Šta je to u čoviku šta ga tira da gleda serije, da je doslovno ne može dočekat i da postane toliko ovisan- zna psihologinja Mirjana Krizmanić: “A one su rađene tako, sve sapunice, bilo čije, da budu bliske većini ljudi. To su svakodnevni problemi koji manje više svaki čovjek kad tad u životu ima. Dakle svakodnevni život na jednoj vrlo pojednostavljenoj razini. Jednostavnim rječnikom, tu nema ničeg kompliciranog. To je sve vrlo jednostavno, blisko sto posto ljudi bih rekla. Odvlači pažnju od problema, od briga, od dosadne svakodnevice možda i nadoknađuje ljudima pomankanje društva jer se svaki dan onda “druže” s onima iz sapunice. Tako da je to dosta ljudi zbilja privlačno jer im na neki način obogaćuje život.”
Koliko god neki ne volili sapunice i govorili da su zatupljujuće, neosporno je da se uz njih nauči jezik.
