Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split poziva Vas na izložbu ”Fantomske vibracije” koju potpisuje umjetnica Nataša Ljubetić Tomić.
Otvorenje izložbe je u utorak 10. siječnja 2017. u 19:00 h u Salonu Galić, Marmontova 3, Split.
Izložba se može razgledati do 24.siječnja 2017. Radno vrijeme je od ponedjeljka do subote od 10:00 do 12:00 i 17:00 -21:00h.
Slikarstvo Nataše Ljubetić Tomić, je svojevrsni work-in-progress, na kojem umjetnica radi dugi niz godina, nadograđujući svoje stvaralaštvo novim motivima, temama i tehnikama. Stoga nije pogrešno tražiti korijene ove izložbe u autoričinom ranijem opusu. S obzirom na motiv komunikacije u širem smislu, govoriti o izložbi „Fantomske vibracije“ može značiti, na određeni način, i govoriti o izložbi pod nazivom „Traces“ iz 2011. godine ili pak o Plehinu putu bb iz 2008. godine, objema predstavljenim također u Salonu Galić.
O temi i motivima
Začetak izložbe je u fotografijama koje je umjetnica snimila tijekom putovanja, kada je komunikacija uzrokovana mobilnošću i udaljenosti od „centra“ bila otežana, što je osvijestilo ljudsku opsjednutost tehnologijom i virtualnom komunikacijom, što je umjetnica potom prenijela na slike tzv. digitalnom bojom, onom koju ne nalazimo u stvarnom svijetu koji nas okružuje, a koja čini njene pejzaže izblijedjelima. Iako se nekome na prvi pogled može činiti drukčije, autorica motive nije birala nasumično pa ukoliko pomno studiramo radove možemo zaključiti da je estetski kriterij ovdje vrlo važan. Motivi simboliziraju vanjski svijet kojeg inače ne zamjećujemo jer pozornost redovito pridajemo onome što se događa na ekranu ili čak ekranima ispred nas. Iz toga su razloga izloženi eksterijeri anulirani, stišani, prigušeni, pomalo lišeni emocije. Teme jesu pejzaži i arhitektura, ali u ovom ciklusu, za razliku od nekih ranijih s potpisom ove autorice, nema pojedinačnih predmeta. Radovi izgledaju kao da je vrijeme stalo. Premda se ovim ciklusom autorica ne opredjeljuje izričito za jedan ili drugi svijet, već kroz svoja iskustva, kako sama kaže, „svjedoči o svom vremenu“, moguće je argumentirati da ovi radovi nisu kritika dominacije tehnologije i virtualnog svijeta ili života, nego jedan osvrt, komentar na navedene.
Kao glavni motiv ove izložbe, materijaliziran kroz dihotomiju virtualnog i realnog svijeta, jest komunikacija. Umjetnica se bavi ulogom tehnologije u svakodnevnom životu pojedinca, kako osobnom, kognitivnom, tako i društvenom. Koristi tehnologiju kako bi vizualno iskusila arhitekturu i krajolike koje potom izvodi na grafofolijama, te također direktno evocira društvene mreže kao jedan od najrasprostranjenijih pružatelja komunikacije u izloženom triptihu. Poruke na triptihu su autentične, reproducirane u izvornom obliku, te predstavljaju suptilnu kontekstualizaciju otuđenja uzrokovanog korištenjem tehnologije. Ekran je, na taj način, istovremeno i prepreka, ali i jedino sredstvo izlaska u vanjski svijet, dokaz spomenute opterećnosti i opsjednutosti tehnologijom odnosno fantomskom vibracijom.
Crtica o likovnom jeziku
O specifičnoj tehnici Nataše Ljubetić Tomić već su pisali povjesničari umjetnosti i drugi autori predgovora njenih izložbi. Njena tehnika je, što je moguće razumjeti uvidom u prethodne cikluse i izložbe, rezultat višegodišnjih istraživanja i eksperimenata te je autorica o istoj dosad držala i nekoliko javnih predavanja. Unatoč činjenici da se na slikama ponekad ne razaznaje jasno potez kista i one mogu izgledati kao nekakav print, grafika, umjetničin opus jest slikarski u punom smislu riječi. Radovima slikanim vodenim lakovima na jednoj ili dvjema grafofolijama prethode detaljne skice. Nakon slikanja neke dijelove umjetnica odstranjuje “grebanjem” kako bi kombinacijom boja na različitim slojevima dobila željene efekte. O njenoj tehnici već su, između ostalih, pisali Sandi Bulimbašić povodom spomenute izložbe Plehin put bb i Vedran Perkov, za izložbu Traces. Tu specifičnu tehniku umjetnica dijelom vuče iz svojeg devetogodišnjeg boravka u Italji, sa svojeg studija na akademiji u Macerati, odnosno iz škole crtanog filma u Rimu.
Naposljetku, pitanja koja autorica otvara ovim ciklusom nisu „samo“ umjetničke prirode, ona se tiču jednog društvenog problema svuda rasprostranjenog na svakodnevnoj razini, problema koji Dario Šošić u opisu Natašine posljednje rovinjske izložbe definira, da parafraziram, kao iluziju koja nam priječi istinsku komunikaciju i kvalitetne odnose koji nam kronično nedostaju. (Anđelko Mihanović)
