Pola stoljeća B.B. Kingov moćni glas i emotivni, “pjevajući” zvuk gitare definirali su blues – u 89. godini legendarni bluzer iz delte Mississippija utihnuo je i naklonio se posljednji put, ali njegovo će nasljeđe nedvojbeno nastaviti živjeti. Godine 2006. B.B. King je bio na oproštajnoj europskoj turneji.
Ali oproštaji su bili prerani. Sve do 2014. njegovi su se kukovi njihali na pozornici, a gitara mu je pjevala. Fizički krhak, ali i dalje pršteći energijom i humorom, svirao je blues dok ga bolest prošle jeseni nije prikovala za krevet. B.B. King umro je u četvrtak navečer u Las Vegasu nakon duge borbe s dijabetesom. Bio je posljednji od legendarnih bluzera iz delte Mississippija. Nadživio je sve poslijeratne velikane – Muddyja Watersa, Howlin’ Wolfa, Jimmyja Reeda, Ligthnin’ Hopkinsa i Johna Leeja Hookera i doživio da gruba muzika rođena u južnjačkim poljima pamuka dopre do novih naraštaja. „Biti pjevač bluesa je kao da ste dvaput crnac”, napisao je King u svojoj autobiografiji, uspoređujući manjak poštovanja prema bluesu u usporedbi s rockom ili džezom. “Dok se pokret za građanska prava borio za poštovanje prema crncima, ja sam imao osjećaj da se borim za poštovanje prema bluesu”, napisao je.
Rođen je kao Riley B. King 16. rujna 1925. godine. Otac mu je radio na poljima Mississippija i napustio obitelj kad su Kingu bile četiri godine. Majka mu je umrla kad mu je bilo devet. Mladi King spajao je kraj s krajem vozeći traktor. Ali njegovo srce je bilo u glazbi, pjevao je u crkvenim zborovima, sam se učio kako svirati gitaru i svirao je poslije na uglovima ulica za sitniš.
Svoju je veliku priliku, i novo ime, dobio kasnih 1940-ih u Memphisu kad ga je angažirala jedna radijska postaja kao Beale Street Blues Boya, što je poslije skraćeno u Blues Boya i naposljetku postalo B.B. U Memphisu je razvio svoj jedinstveni stil sviranja, treptavi ljevoruki vibrato, koji je on zvao “leptirom” i koji će s vremenom definirati cijeli žanr i izazivati opise da mu gitara “pjeva”. Nakon desetak godina sviranja po crnačkim barovima i plesnim dvoranama, 60-ih se probio na vrh hitom „The Thrill is Gone“. S desecima kasnijih klasika poput “Sweet Little Angel” i “Why I Sing the Blues”, King je osvojio 15 Grammyja za svoj blues, više od ikoga prije i poslije. Godine 1987. dobio je i nagradu za životno djelo koju mu je dodijelila američka glazbena akademija ne znajući da će B.B. King nastaviti snimati još četvrt stoljeća.
U kuću slavnih rock and rolla uvršten je još 1987., a Rolling Stone smjestio ga je na šesto mjesto najboljih gitarista svih vremena, iza Jimija Hendrixa, Erica Claptona, Jimmyja Pagea, Keitha Richardsa i Jeffa Becka. U gotovo 50 godina karijere snimio je 50 albuma. Bio je najpoznatiji bluzer na svijetu i svijet ga je tako i tretirao. Svirao je za kraljicu Elizabetu II., švedskog kralja Carla Gustva XVI. i američkog predsjednika Baracka Obamu.
Uz njega je cijelo to vrijeme bila gitara Lucille, jedina družica koju je zadržao cijeli život. Ženio se dvaput, ali se oba puta razveo jer je neprestano bio na turnejama. Tvrdio je da ima 15 djece s 15 žena i više od pedesetero unučadi. Imao je mnogo obožavatelja u svijetu glazbe, među njima i divove bluesa poput Erica Claptona i Johna Mayalla. John Lennon je jednom rekao da bi želio svirati kao B.B. King.
U2 su za njega napisali “When Love Comes To Town”. “Blues je jednostavna glazba, a ja sam jednostavan čovjek”, napisao je u autobiografiji. „Ali blues nije znanost, ne može se razlomiti kao matematika. Blues je zagonetan, a zagonetke nikad nisu jednostavne kako se čine”.
