Svestrani zagrebački umjetnik – slikar, pjesnik i glazbenik – Borna Šercar jedan je od rijetkih koji svakim područjem kojim se bavi uspijeva doprijeti do publike.
Diplomirani je akademski muzičar i profesor udaraljki koji je svoje instrumentalističko umijeće potvrdio svirajući u raznim sastavima. Nestvarne su, primjerice, njegove izvedbe djela klasične glazbe na staklenkama, što on naziva flashophone, a to je tek jedan dio njegova stvaralaštva. Važna je i njegova suradnja s Josipom Lisac, kao i s Jazzorkestrom HRT-a, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim baroknim ansamblom, Orient Exprestom i orkestrom HNK-a. Kao član sastava Zagreb Jazz Portrait, u kojem svira više od petnaest godina, javio se i kao autor. Za taj je sastav, u suradnji s Mariom Igrecom, napisao skladbe „Mountain Without the Top”, „Quest”, „The River of Fire”, „Only God Can CreateThree” i „Bjeloglavi sup”.
Jazz-glazbenici, članovi Jazziane, svoju skladateljsku nadarenost i vještinu iskazuju i u obradama djela drugih autora kojima udahnjuju svoju osobnost. Tako i Šercarsvoj autorski potencijal ostvaruje u jazzističkim obradama stilski oprečnih djela, od onih iz klasičarskog miljea preko dalmatinske tradicijske do domoljubne glazbe, primjerice u simfonijskoj pjesmi „Sunčana polja” Blagoja Berse te operi „Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca, narodne skladbe „Marjane Marjane”, koju je prvi zapisao Ivo Tijardović, „Seh duš dan” Blagoja Berse na tekst Vladimira Nazora koju je otpjevala Tamara Obrovac, međimurskoj narodnoj pjesmi „Vuprem oči” koju je otpjevala Josipa Lisac, ali i domoljubnoj pjesmi “Bojna Čavoglave” pjevača Marka Perkovića.
Bez obzira na to o kojoj je pjesmi riječ, on ih je obradio na poseban način svojstven glazbenicima suvremenog jazza, pokazavši da prati svjetsku jazz-scenu i da tu glazbu promišlja kao idiom koji je podložan promjenama, nadogradnji i obogaćivanju, što su karakteristike stila od samog početka djelovanja njegova sastava.
