Danas je u bolnici na Rebru od jake upale pluća pluća i komplikacija koje su uslijedile nakon transplantacije bubrega preminuo sarajevski glazbenik Kemal Monteno.
Bilo mu je 66 godina. Operaciji transplantacije bubrega podvrgnut je u studenom prošle godine no prije dva tjedna Kemal je opet završio u bolnici zbog visoke temperature i oslabljenog imuniteta. Nažalost, nedavno je obolio i od upale pluća koja se u konačnici pokazala kobnom.
Tereza Kesovija, potresena i šokirana, komentirala je:
„Veliki umjetnik sa onim divnim, Božjim, posebnim glasom i tim svojim divnim, plavim, bistrim očima, Bože moj dragi, ne mogu k sebi doći. On je bio čovjek, velikim slovima ispisano, čovjek, divan…ali ta njegova dobrota, ta dobrota, to jedno milo, drago stvorenje koje bi svatko od nas stisnuo uz sebe, da nam nikada ne pobjegne iz zagrljaja. To je takav čovjek bio!“
{mp3}Intervjui/kemal_monteno_tereza{/mp3}
Boris Novković je također zgrožen Kemalovom smrću:
„Osjećam se strašno, ne mogu to prihvatiti, zaista sam u potpunom sam šoku jer Kemo je bio dio moje obitelji, netko koga sam smatrao kao svog rođaka, poznavajući ga od svog najranijeg djetinjstva i prije svega zaljubivši se u njegovu ljudskog i jednostavnost. Kasnije smo podijelili strast prema glazbi i sudjelovali smo u tom duetu „Daleko“ koji nas je obojicu razveselio. Moram reći da imam trenutno u sebi jednu veliku prazninu koju mislim da neću nikad više moći nadoknaditi. Otišao je jedan čovjek koji je imao jedno od najprisnijih mjesta u mom srcu. Samo se nadam da je otišao na neko mjesto gdje će njegova glazba i njegov glas biti u prvom planu o odnosu na sve drugo.“
{mp3}Intervjui/kemal_monteno_boris_novkovic{/mp3}
Razgovarali smo sa Tomislavom Mrduljašem i Danijelom Martinović, poslušajte što su nam kazali!
Tomislav je rekao: „Baš me pogodilo. Pamtit ću ga kao jednog izuzetnog autora i izvođača i po nekoj energiji kojom je uspio spojiti ovaj dalmatinski, splitsko-festivalski štih sa svojim sarajevskim. To mi je nekako uvijek posebno izgledalo na pozornici. Bio je to čovjek koji je stvarno imao dušu u pjevanju i pisanju pjesama.“
Danijela je kazala: „Prekrasan čovjek, sa iznimnim duhom i smislom za humor, sa lakoćom postojanja i življenja i sa jednim božanskim glasom.“
Kemal je rođen u Sarajevu 17.09.1948. godine. U svojoj dugogodišnjoj karijeri koja je trajala preko 40 godina stvorio je svoj glazbeni izričaj, a ljubavne pjesme bile su njegov nepresušan izvor i njegova iskrena ispovijed u kojoj je opisivao životne situacije u kojima su se našli on ili njemu bliski ljudi.
Svoju bogatu glazbenu karijeru počeo je u drugoj polovici 60-ih, točnije 1967. godine nastupom na festivalu Vaš šlager sezone s pjesmom Lidija koja je osvojila prvu nagradu. Već nakon prvog nastupa bilo je jasno da je publika, osobito njen ženski dio, dobila novog miljenika. Ovom festivalu Monteno je ostao vjeran i idućih godina, a za njega je napisao neke od svojih najljepših šansona poput „Zemljo moja“ (1977. godine) i „Sarajevo, ljubavi moja“ (1976. godine) koju je otpjevao na 10. jubilarnom Šlageru sezone. Pjesma je postala svojevrsna himna njegovom rodnom gradu i bila je nezaobilazan dio njegovog repertoara. Osim spomenutih pjesama, Kemal Monteno je obilježio 70-e svojim brojnim antologijskim pjesmama „Sviraj mi o njoj“ (1971. godine), „Laž“ (1972. godine), „Putovanja“ (1978. godine), „Adrijana“ (1979. godine), a osim Šlagera sezone, Montena se često moglo vidjeti na Opatijskom i Zagrebačkom festivalu na kojima je redovito osvajao nagrade publike i žirija, a njegovi albumi prodavani su u zlatnim i platinastim nakladama. Njegov diskografski početak vezan je za 1973. godinu kada je objavio album Muziko, ljubavi moja za tadašnji Jugoton. Na njemu se između ostalih hitova nalaze i pjesme „Jedne noći u decembru“, posvećena njegovoj ljubavi iz mladih dana, supruzi Branki. Sedamdesetih i osamdesetih godina objavio je još nekoliko važnih diskografskih albuma: Žene, žene (1975), Moje pjesme, moji snovi (1977.), Volim te živote, kakav jesi (1978.), Za svoju dušu (1980.), Dolly Bell (1982.), Uvijek ti se vraćam (1983.), Moje najdraže pjesme (1985.), Romantična priča (1986.) i Kako da te zaboravim (1987.). Ratna događanja 90ih zatekla su ga u Sarajevu, a situacija koja se odvijala tada u BIH duboko ga je potresla. Nakon pet godina provedenih u ratnom Sarajevu i narušenog zdravlja, Monteno 1995. godine ipak prihvaća poziv brojnih zabrinutih kolega iz Zagreba, ponajprije Arsena Dedića i Gabi Novak i s obitelji seli u Zagreb u kojem je ostao do svoje prerane smrti. Te iste godine održao je koncert u Lisinskom i to sedam dana za redom, a u glazbeni hram vratio se 2005. godine u kojem je održao veličanstveni koncert Kemo u Lisinskom. Kemal Monteno je napisao brojne pjesme i za svoje kolege Arsena Dedića, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, Terezu Kesoviju, Gabi Novak, Nedu Ukraden, Dražena Žerića, Ismetu Krvavac, Paulu Jusić, Anicu Zubović, Mišu Kovača, Kseniju Erker, Duška Lokina, Kiću Slabinca, Dalibora Bruna i mnoge druge, a često su upravo njegove pjesme bile zaslužne za uspjeh njegovih kolega. Njegov zadnji studijski album Šta je život objavljen je 2013. godine, a pjesme „Jesen je“, „Malo mir, malo rat“ uz naslovnu pjesmu koja se gotovo odmah nametnula kao hit i dalje su dio radijskog i TV etera. Kemal Monteno je sa suprugom Brankom bio u dugom i sretnom braku više od 40 godina. Otac je Adrijane i Đanija te djed unukama Lajli i Lori. Odrastajući u skromnoj obitelji naučio je cijeniti ljude, a iako je bio jedna od najvećih glazbenih zvijezda u regiji, krasila ga je nesebičnost i duhovitost zbog čega je među kolegama bio i ostat će omiljen i svima drag, jedinstveni i neponovljivi, Kemo.
