Dok se posljednjih dana zbrajaju posljedice velikog požara koji je zahvatio područje Omiša, ostaju priče ljudi koji su se u svega nekoliko trenutaka morali suočiti s onim najstrašnijim – ali i onim utješnim.  U najvećim trenucima straha i tuge, još se većom pokazala ljudskost i ljubav.

Jedna od njih je i naša slušateljica, koja je tijekom požara morala napustiti svoj dom. S nama je podijelila svoje osobno svjedočanstvo.  Njezinu priču prenosimo u cijelosti, jer iza slika požara, dima i opožarenih područja stoje ljudi.

TE NOĆI U NEMIRI PONOVNO SAM POVJEROVALA U LJUDE

Prolog – Zašto ovo pišem

Dani su nam zatrpani lošim vijestima. Kada otvorimo televiziju, portal ili društvene mreže, često prvo vidimo ono najgore što je čovjek sposoban napraviti drugom čovjeku: krađe, prevare, nasilje, korupciju, nepravdu, uništavanje prirode, pohlepu…

Čovjek lako počne vjerovati da je to prava slika čovječanstva.

I upravo zato želim ispričati ovo.

Jer te noći u Nemiri vidjela sam jednu potpuno drugačiju stranu čovjeka. Stranu toliko snažnu, toliko nesebičnu i toliko lijepu da mi se, kada se svega sjetim, oči napune suzama.

Ne od straha.

Nego od zahvalnosti.

1. Poglavlje – Ribarska noć

Dugo sam razmišljala hoću li ovo napisati. Ne zato što nemam što reći. Naprotiv, imam toliko toga da bih mogla pisati satima. Ali neke stvari čovjek jednostavno ne zna pretočiti u riječi.

Kako opisati osjećaj kada u nekoliko minuta shvatiš da možda moraš ostaviti svoj dom? Kako opisati pogled na vatru koja ti se približava? Kako opisati trenutak kada stojiš između vatre i mora, a ne znaš kamo ćeš?

Sve je počelo potpuno drugačije.

Bio je 13. kolovoza 2026. Svi smo čekali veselu Ribarsku noć. Preko dana smo se kupali, uživali i veselili večeri. Vratili smo se kući, lijepo se sredili za feštu i oko devet sati navečer otišli na igralište.

Bilo je prekrasno. Raspoloženje je bilo odlično, glazba je svirala, mještani su pripremili svakakvu finu hranu i piće, djeca su se bezbrižno igrala, a mi smo plesali, razgovarali i zabavljali se.

Jedna savršena ljetna večer.

A onda smo ugledali narančasto nebo.

Negdje gori.

Čule su se sirene vozila koja su bjesomučno prolazila.

„O, Bože… opet se nešto dogodilo.“

Ali mi smo još uvijek mislili da smo sigurni.

Prošlo je možda petnaestak minuta. Narančasto nebo više nije bilo daleko. Dolazilo je sve bliže.

Tada je stigla obavijest da je gotovo, da se vatra približava i da moramo kući.

2. Poglavlje – Ostavi kuću

Do naše kuće bilo je možda dvjesto, tristo metara.

Putem smo doživjeli kaos. Ljudi u panici bježe s djecom, vuku stvari sa sobom, automobili stoje nasred ceste. Ne možeš naprijed, ne možeš nazad. Sirene zavijaju, a narančasto nebo postaje sve intenzivnije.

U kuću smo ušli na nekoliko trenutaka. Nema vremena za razmišljanje. Slažeš prioritete u sekundi.

Imamo malog psa, patuljastog pinča od samo tri kilograma. Uzela sam njezinu hranu, posudicu za vodu i svoju ručnu torbu. Muž je natopio ručnike vodom i gurnuo meni i kćeri u ruke.

I svi troje smo krenuli van.

Ostali smo gotovo posljednji.

Djeca s unucima već su trčala prema Omišu. Muž je ostao zadnji.

Jer nije lako ostaviti kuću za sobom znajući da je možda više nikada nećeš vidjeti.

U tim kamenim zidovima nisu samo zidovi. Tamo su godine. Uspomene. Trud. Ljubav. Patnja. Život. Sve što si stvarao. Sve što si volio.

I sada to ostavljaš i ne znaš hoće li ga plamen progutati.

Kći, pas i ja istrčale smo van. Muž je ostao zaključati kuću.

Čim smo izašli, po nama su počele padati iskre i pepeo.

Desno – igralište gori.

Ispred nas – brdo gori.

Lijevo, prema psećoj plaži – gori.

Vatra je bila svuda.

3. Poglavlje – Plaža

Vrištala sam:

„Ivane, mi idemo na plažu! Dolje stepenicama!“

Krenule smo prema dolje.

On nas nije čuo. Zastao je još u kući. Izašao je i pomislio da smo otišle lijevo, prema psećoj plaži. Krenuo je za nama, tražeći nas.

A onda je i on shvatio da je tamo pakao.

Oko njega je gorjelo na psećoj plaži, a preko puta, tamo gdje ljudi inače igraju boće, također je već gorjela vatra. Bio je između vatre i vatre, pokušavao nas pronaći, a nije znao gdje smo.

U jednom trenutku naišla je vojska i potjerala ga prema Omišu, jer je i tamo postajalo opasno ostati.

On je krenuo dalje, još uvijek ne znajući gdje smo mi.

A mi smo se u međuvremenu spustile na plažu.

I tada je tek počeo pravi kaos.

Imala sam osjećaj da je na plaži tisuću ljudi.

Mrak.

Samo iza nas gori.

Stale smo na mol ispred Aqua Welta, tamo gdje se inače djeca igraju. Ali ni tamo više nije bilo sigurnosti. Jedna iskra je pala i nešto na molu odmah je planulo.

Pepeo pada po nama. Desno gore borovi. Ispred nas gori. Lijevo gori.

Zovem Ivana da vidim gdje je, kako je.

Kaže mi:

„Dobro sam, evo me na psećoj plaži.“

„Bože moj, kako tamo?! Vidim tamo plamen, sve gori.“

„Dobro sam. Ne brini. Vojska je tu. Požuruju me prema Omišu.“

S jedne strane vatra. S druge more.

A bura puše kao luda i nosi vatru na sve strane.

4. Poglavlje – Mali brodovi

Tada se pojavio jedan mali kaić.

Ljudi u panici počeli su plivati prema njemu i uskakati. Mi smo ostali. U tom trenutku procjena je bila da je sigurnije ostati na plaži nego pokušati ugurati previše ljudi u tako mali brodić.

Kapetan pokušava smiriti ljude i krenuti nadljudskim naporima.

A ja gledam oko sebe i mislim:

Bože, premalo je brodica za toliko ljudi.

Čekamo.

Ubrzo dolazi još jedan mali kaić. Prvo djeca. Bebe. Žene.

Svatko tko je imao mali brodić krenuo je po ljude.

Obični ljudi.

Radnici.

Očevi.

Djedovi.

Sinovi.

Ljudi koji su možda prije samo nekoliko minuta sjedili kod kuće, a sada su sjeli u svoje male brodice i krenuli prema vatri po potpuno nepoznate ljude.

Ali kamo onda s njima?

Do Omiša po takvoj buri bila je gotovo nemoguća misija.

Borba za preživljavanje.

Brodica premalo.

Ljudi previše.

Zvala sam 112.

Prvi put.

Rekla sam:

„Ovdje je puno ljudi koji čekaju brodice. Premalo ih dolazi.“

Rekli su mi:

„Pomoć je na putu.“

Ponovno dolazi jedan mali kaić. Pa drugi.

Iza nas vatra bjesni. Dolazi sve bliže.

Vrijeme prolazi. Polako. Melje. Kao da stoji.

5. Poglavlje – Apokalipsa

Ponovno dolazi mali brodić. Čekamo da se djeca ukrcaju.

Ponovno čekanje.

Zove me Ivan:

„Da li smo se ukrcali?“

„Ne brini. Sada će doći kaić po nas.“

„Čekam na molu u Omišu na vas.“

Drugi put zovem 112.

Gospođa mi kaže:

„Pomoć dolazi.“

Mene hvata očaj i izgovaram:

„Ovdje je apokalipsa.“

Počinjem nagovarati kćer da idemo u more i plivamo do onih dječjih luftića na Aqua Weltu.

Već sam do koljena u moru. Torbu i mobitel ostavila sam na kamenu.

A kći mi kaže:

„Mama, čekaj. Doći će brodovi.“

Okrenem se.

Iza nas bor gori.

Kažu da je vatra išla dvadesetak metara u zrak. Meni se činilo kao stotinu.

I tada dolazi još jedan mali brodić.

Pa još jedan.

Obični ljudi.

Ljudi koji nisu morali doći.

Ali su došli.

6. Poglavlje – Bijeli kaić

U jedan brod može stati deset ljudi. U drugi sedam. U treći petnaest.

Svatko daje ono što ima.

Svatko pokušava spasiti koliko može.

Tada moja kći ugleda brodić.

Mali bijeli kaić koji je došao skroz na plažu.

Kaže mi:

„Ajde, mama, idemo u ovaj.“

Brod se puni brzinom svjetlosti.

Kći uskače sa psom.

Kapetan kaže:

„Brod je pun.“

Ja stojim kraj broda.

A moja kći, sa svojih 23 godine, mršavica i žilavica, uhvati mene – ženu koja ima svojih kila, nije baš sto, ali nije ni šezdeset – i povuče me kao Hulk u taj brodić.

Još uvijek mi nije jasno kako sam završila unutra.

Sjedim na podu kraj nje.

Ispred mene neke oznake na brodu. Ne znam što znače. Možda ime broda.

T/T CASABLANCA SPLIT

Ako jednog dana ti momci vide ovu priču i prepoznaju svoj brod, želim da znaju:

Dečki, nije bio samo jedan.

Bilo vas je više.

I svima vam hvala.

Do neba.

Ako postoji karma, vi ste te noći skupili toliko zahvalnosti da vam mora biti dovoljno za deset života, ne samo za jedan.

7. Poglavlje – Teretni brod

Bura puše. More ulazi u kaić. Pepeo i dim ulaze nam u nosnice.

Ispred sebe vidimo veliki brod.

Na njemu muškarce koji nas čekaju.

Dogovaraju se s našim kapetanom kako će nas iskrcati.

Ja nisam mornarica niti moreplovka, ali znam da je po takvim vremenskim uvjetima iskrcati ljude iz malog kaića na veliki teretni brod bilo vrhunsko umijeće.

Naš kapetan smiruje mali brod. Dogovara se s dečkima s velikog broda kako da nas malo u zavjetrinu dovede.

Bura puše kao luda.

Drugi dečko s našeg kaića golim rukama drži se za veliki brod i pokušava naš stabilizirati dovoljno dugo da nas iskrcaju.

Dvojica nas čekaju i pomažu ljudima da se prebace.

Čujem:

„Ajde, mama. Kreni. Ja ću iza tebe. Pogurat ću te.“

Nekako dolazim do ruba.

Gledam gore.

I mislim:

Bože, kako će mene izvući?

Jedan me hvata za jednu ruku. Drugi za drugu.

I kao da sam pero, dočekam se na noge.

Kći je odmah iza mene.

Ne odvaja se od psa.

I samo pomislim:

Bože, hvala ti.

8. Poglavlje – Na sigurnom, ali još nije gotovo

Mi smo prvi koji su se ukrcali.

Bura i dalje puše kao luda. More udara u brod i miješa se u zraku s dimom.

Pronašla sam jedan mali zidić pri kraju broda i tamo smo sjele.

Kraj nas mama, tata i njihova djevojčica. S druge strane jedna obitelj stranaca. Dvije sestre, mama i tata ostali su na plaži u Nemiri.

Dim je svuda oko nas.

Dišemo kroz mokre ručnike.

Žena kraj nas kašlje.

Mi imamo dva ručnika.

Kći joj bez razmišljanja daje jedan.

„Nama je jedan dosta.“

I opet čekamo.

Brodice dolaze.

Naš se brod polako puni ljudima.

Još nismo puni.

Još čekamo.

A dim nas guši kao da nismo na moru, kao da smo direktno na požarištu.

Tada shvatiš da je nama zapravo dobro. Mi smo već na brodu.

A oni koji još čekaju male brodice gledaju ih kao zadnju slamku spasa.

I brodice dolaze.

Sve više njih.

Ljudi dolaze po ljude.

Bez pitanja.

Bez objašnjavanja.

Samo dolaze.

Odjednom krećemo.

I evo nas u Omišu.

9. Poglavlje – Ljudi

Na Rivi opet vidim ruke koje pomažu.

Netko me hvata za ruku da prijeđem preko daske iz broda na kopno.

Jedna ruka.

Jedan mali pokret.

A meni u tom trenutku znači cijeli svijet.

Vidim Ivana.

Sve je u redu.

Svi su živi i sigurni.

Idemo prema Sportskoj dvorani.

Ludilo.

Ljudi.

Žene.

Djeca.

A onda opet – oni.

Volonteri.

„Što vam treba?“

„Toaleti su tamo. Sve je u redu. Ravno kroz dvoranu pa desno.“

Ulazimo.

Dvorana je puna.

Kreveti. Luftići. Ležaljke svih vrsta. Voda. Sokovi. Pokrivači. Ručnici.

Sve.

Netko je mislio na sve.

Dolazimo do toaleta.

I tada prvi put vidim ženu u ogledalu koja sliči na mene.

Plava kosa više nije plava. Sivo-crna je. Lice crno od dima i pepela.

Gledam se i jedva se prepoznajem.

Okrenem se prema kćeri.

Ona ne ispušta psa iz ruku.

Živa je.

Njezina smeđa kosa još je smeđa.

Njeno lice, lice mog djeteta, mog anđela, još uvijek je isto.

Prekrasno.

I pomislim:

Sve će biti dobro.

10. Poglavlje – Vilica

Izlazimo van i sada više ni sami ne znamo kamo.

Jedni žele ostati tu. Drugi žele u kamp. Treći žele na plažu, samo da djeca ne gledaju taj kaos i ne proživljavaju još veću traumu.

I tada se pred nama pojavi autobus.

Vozač viče:

„Tko hoće, idemo dalje! U školu!“

Netko govori da je to za Split.

Kći me pogleda:

„Mama, idemo dalje. Ovdje je kaos.“

Ulazimo u autobus.

Krećemo.

Nemamo pojma kamo.

Negdje.

Na jednoj stanici autobus staje. Čujem kćer kako razgovara s dvije djevojke na stanici.

„Idemo ovdje van.“

Iz cijelog autobusa samo mi izlazimo.

Djevojke nam kažu:

„Sve će biti u redu. Na sigurnom ste.“

Pitamo:

„Gdje smo?“

„U Malom Ratu.“

Idemo u vatrogasni dom.

Ulazimo u veliku salu koja je već puna.

Opet ista pitanja:

„Voda? Sok? Što trebate? Samo recite.“

„Hvala, ništa. Samo… možete li mi dati jednu vilicu? Bilo kakvu. Da damo psu jesti.“

Jedna djevojka odlazi.

I vraća se s vilicom.

Nikada ne bih pomislila da jedna obična vilica može u sebi nositi toliko emocija.

Nasula sam psu vode u zdjelicu.

Pogledam.

Voda je potpuno crna.

Pepeo.

Imala sam maramice u torbi.

I one postanu crne od pepela.

Tek tada shvatiš da je vatra svuda.

Čak i tamo gdje je više ne vidiš.

11. Poglavlje – Jutro

Pojam „vatra“. Pojam „požar“. Pojam „katastrofa“.

Sve to dobije potpuno drugo značenje kada ga promatraš kroz vlastito iskustvo.

Legle smo. Sklupčale se.

A kroz maglu i umor čujem kako se još donose kreveti, sklapaju ležaljke i ljudi tiho hodaju oko nas.

Zora dolazi uz zvuk ventilatora, ljudi i tihih glasova.

Ujutro izlazimo prošetati psa.

Vatrogasna vozila uredno su posložena.

Vatrogasci sjede ispred.

Volonteri donose doručak.

Naši mobiteli su prazni.

Prilazimo.

„Gospođo, što trebate?“

„Punjač. Telefon mi je prazan.“

„Tamo lijevo na stolu, kraj doručka. Sve vam je tamo.“

Dolazim do stola.

Deseci mobitela pune se.

Netko je mislio i na to.

Opet pomislim:

Netko je mislio na sve.

Telefoniramo.

Svi su dobro.

Oni su u kampu u Omišu.

Ivan ide pješice prema Nemiri vidjeti što je ostalo.

„Ako je auto preživio, doći ću po vas. Ostani tamo.“

Vrijeme i dalje prolazi.

12. Poglavlje – Ručak

Dolaze žene.

„Ručak je serviran.“

„Hvala. Možemo i hrvatskom.“

„Ručak je serviran. Odakle ste? Držite se. Morate nešto pojesti.“

„Iz Nemire. Evo, sada ćemo doći. Hvala vam.“

Nemam teka.

Želudac mi se okreće pri samoj pomisli na hranu.

Kažem kćeri:

„Idi, uzmi nešto.“

„Mama, ne mogu ni ja.“

Ležimo i čekamo.

Vijesti.

Telefonski pozivi.

Najmiliji.

Od brata kći je u Zadru. Već smo se čuli na desetke puta.

„Tetka, doći će Frane po vas. Probajte doći do Splita. Kaos je prometni, ludilo!“

„Sve je u redu. Na sigurnom smo.“

Ovdje smo barem blizu Omišu.

Pa opet dolaze vatrogasci.

Ručak je stigao.

„Dođite jesti.“

„Ne mogu, hvala.“

„Morate nešto pojesti.“

Cijelu noć me bolio trbuh. Nisam imala snage ni objašnjavati da stvarno ne mogu.

Kako na dobrotu odgovoriti s: „Ne mogu, hvala“?

Kažem kćeri:

„Idi barem ti. Ja stvarno ne mogu.“

A onda on ponovno dolazi.

„Ajte. Morate nešto pojesti.“

Ona odlazi.

A meni se opet oči pune suzama.

Na strah se čovjek nekako navikne.

Na kaos se navikne.

Na dim se navikne.

Ali ljudska dobrota te slomi na komadiće.

13. Poglavlje – Bicikl

Nakon nekoliko minuta ponovno dolazi.

„Gospođo, morate barem nešto pojesti.“

Kažem:

„Stvarno je sve u redu. Jedino… ako će slučajno netko danas ići prema Omišu. Ostatak obitelji nam je tamo.“

„Vidjet ću sa suprugom. Sigurno će netko ići.“

I ode.

Nakon nekog vremena vraća se kći.

„Hajde, idemo.“

Sjedamo u vatrogasni kombi.

Dva vatrogasna kombija voze prema Omišu. Iza nas tri turista. Kraj mene još jedna djevojčica. S lijeve strane kći sa psom i plastičnom posudom.

Pitam je:

„Što ti je to?“

Kaže ona:

„Mama, jedna gospođa mi je dala punjenu papriku i nisam mogla odbiti. Počela sam jesti da ne misli kako sam bezobrazna što odbijam. I baš je paprika fina. Super!“

Naprijed, kraj vozača, još dvoje ljudi.

I tada vidim da vatrogasac nosi bicikl i pokušava ga smjestiti u kombi.

Pripada jednom od turista.

I ponovno pomislim koliko čovjek može biti velik u sasvim običnim stvarima.

Nitko nije rekao:

„Što će ti sada bicikl?“

Nitko nije rekao:

„Nemamo mjesta.“

Nitko nije rekao:

„Mi smo cijelu noć gasili požar, a sada još trebamo nositi i tvoj bicikl?“

Nije bilo ničega od toga.

Vatrogasac ga je jednostavno stavio u kombi.

Jednostavno. Normalno. Ljudski.

14. Poglavlje – Povratak kući

Krenula je mala povorka prema Omišu.

I napokon smo se ponovno svi sastali.

Kuća je cijela.

Auta su cijela.

Balkon je malo pocrnio.

Svuda je pepeo.

Kuća miriše po dimu.

Kuće oko nas također stoje, neke malo oštećene, ali stoje.

I napokon smo opet svi zajedno.

Živi.

Zdravi.

Kod kuće.

Život se nastavlja.

Epilog – Hvala

Ovo nije priča samo o požaru.

Nije čak ni priča samo o nama.

Ovo je priča o ljudima.

O svima koji su te noći pomagali.

O vatrogascima. Policiji. Vojsci. Civilnoj zaštiti. Medicinskom osoblju. Svima koji su profesionalno i nadljudskim naporima radili svoj posao.

Ali i svim onim običnim ljudima koji su pokazali nešto neobično.

Volonterima. Očevima. Djedovima. Radnicima. Mještanima. Vlasnicima malih brodica. Vozačima. Ženama. Djevojkama. Momcima.

Svima koji su imali samo ono što imaju – svoje ruke, svoje brodice, svoje automobile, svoju hranu, svoje vrijeme – i odlučili to podijeliti s potpunim strancima.

Netko je došao svojim brodom.

Netko je dao ručnik.

Netko je dao vodu.

Netko je dao krevet.

Netko je donio hranu.

Netko je pronašao punjač.

Netko je dao običnu vilicu za psa.

Netko je pružio ruku da prijeđeš s broda.

Netko je stavio bicikl u kombi.

Netko je samo rekao:

„Tu smo.“

I možda baš te male stvari čovjek najduže pamti.

Zato ovu priču ne želim završiti pričom o požaru.

Želim je završiti pričom o dobroti.

Ljudima koji su te noći pokazali da čovjek može biti najveći upravo onda kada nema ništa osim srca i hrabrosti.

Zatrpani smo svakoga dana lošim vijestima. Politikom. Katastrofama. Prevarama. Krađama. Nasiljem. I lako je početi vjerovati da je čovjek prvenstveno loš.

Ali nije.

Te noći u Nemiri ponovno sam povjerovala u ljude.

Ponovno sam povjerovala u dobrotu.

U solidarnost.

U nesebičnost.

U čovjeka koji pomaže drugom čovjeku čak i kada nema nikakvu obvezu.

Te noći, u Nemiri, dok je iza nas gorjela kuća, brdo i cijeli jedan kraj, a ispred nas bilo samo crno more, vidjela sam onu drugu stranu.

I bila je ogromna.

Toliko velika da mi se i danas, kada se svega sjetim, oči napune suzama.

Ne od straha.

Nego od zahvalnosti.

Zahvalnosti što sam bila tamo i što sam imala priliku vidjeti koliko veliko ljudsko srce može biti.

I možda je najljepše od svega to što većina tih ljudi nikada neće znati koliko su nam značili.

Možda nikada neće znati da ćemo pamtiti baš njih.

Onog čovjeka koji nas je izvukao iz broda.

One momke u malom bijelom kaiću.

Onoga koji se golim rukama držao za veliki brod.

Onu djevojku koja mi je donijela vilicu.

Čovjeka koji nas je uputio gdje je punjač.

Vatrogasca koji je inzistirao da jedemo.

Vatrogasca koji je uzeo tuđi bicikl i stavio ga u kombi.

Djevojke na autobusnoj stanici koje su nam rekle:

„Sve će biti u redu. Na sigurnom ste.“

Možda njima to nije bilo ništa posebno.

Nama je bilo sve.

Jer kada čovjek prođe kroz strah u kojem misli da može izgubiti sve, počne shvaćati vrijednost onoga što je prije uzimao zdravo za gotovo.

Jedne ruke.

Jedne vilice.

Jednog ručnika.

Jedne boce vode.

Jednog punjača.

Jednog mjesta u malom brodu.

Jednog mjesta u autobusu.

Jednog pogleda.

Jedne rečenice:

„Tu smo.“

I zato svima njima želim reći:

HVALA.

Hvala što ste bili tamo.

Hvala što ste pomagali.

Hvala što niste pitali tko smo.

Hvala što niste pitali možemo li vam nešto vratiti.

Hvala što ste nam pokazali da dobrota nije nestala.

Ona je tu.

Prisutna je.

Usred svih loših vijesti.

Usred politike.

Usred katastrofa.

Usred svega onoga zbog čega ponekad izgubimo vjeru u ljude.

Dobrota je tu.

Samo je često tiša od svega lošega.

I živi upravo u tim „malim“ ljudima.

Te noći u Nemiri ja sam je vidjela.

Osjetila.

Doživjela.

I nosit ću je sa sobom cijeli život.

Zato danas mogu reći:

PONOVNO VJERUJEM U LJUDE.

I ponovno sam, više nego ikada prije, ponosna što sam –

ČOVJEK.

Hvala vam svima. ❤️